Pojest ću sve – emocije: Je li era „savršene žene“ na mrežama gotova?
Prvo se otvori čokolada, čips se pojavi samo da "nešto gricneš" prije nego stigne najmasnija dostava, a čaša vina nekako sama završi u ruci jer "zaslužio/la si". Problem je što to nije stvarna glad, nego onaj osjećaj da ti je svega dosta. Hrana i piće služe kao način za smirivanje nervoznog uma. Ali kad sve prestane, često ostane ista ona težina od prije - uz osjećaj nadutosti zbog kojeg se još gore osjećamo.
"Emocionalno prejedanje za mene je način na koji se nosim s emocijama. Netko u stresu posegne za cigaretom, a ja za krafnom – i kad sam tužna, usamljena, nervozna, kad mi je dosadno, kad sam emocionalno preopterećena ili kad potiskujem ono što stvarno osjećam. U najtežim životnim trenucima, poput razdoblja kad mi je tata završio u bolnici, uhvatila sam se kako najprije pojedem cijelu pizzu, a zatim naručim još jednu i sve pojedem. Racionalno znam da je to puno, ali u tim trenucima kao da nemam isti osjećaj kontrole. Hrana mi tada daje kratku utjehu, ali ona ne traje dugo. Takva 'glad' kod mene ne dolazi postupno, nego iznenada i snažno. Najčešće mi se jede nešto konkretno - slatko ili masno - i u tim trenucima točno znam što želim, kao da nema alternative. Ako treba, otišla bih po to i po mećavi, samo da to dobijem. Sam čin jedenja donosi kratko smirenje, ali ubrzo nakon toga pojavljuju se krivnja, sram i razočaranje u sebe. Mislim da emocionalno prejedanje nije znak moje slabosti ili nedostatka samokontrole, nego način na koji sam naučila regulirati emocije. Hrana mi je postala lako dostupna utjeha, posebno kad ne znam drugačije izraziti ili procesirati ono što osjećam. Danas učim prepoznavati svoje emocije i slušati ih, umjesto da ih utišavam hranom. Pokušavam pronaći druge načine brige o sebi - razgovor, kretanje ili jednostavno dopuštanje sebi da osjetim ono što me boli. Proces nije lak, ali ide korak po korak," iskreno nam otkriva jedna čitateljica.
O toj smo temi iscrpno razgovarali smo s Anđelom Đinđić, dr.sc., psihologinjom. S ciljem podizanja svijesti o mentalnom zdravlju, posebice o prehrani i pozitivnoj psihologiji, Anđela je pokrenula popularni Instagram profil @lifestyle_psychology_ na kojem svakodnevno dijeli psihoedukativni sadržaj, organizira radionice te provodi individualna online savjetovanja.
https://www.instagram.com/p/DYEZz2IDWTu/?img_index=1
224: Kako uopće prepoznati problem emocionalnog prejedanja i kako se on liječi? Kada ta pojedena vrećica čipsa znači problem, a ne samo težak dan?
Od samog početka života hranjenje je povezano s osjećajem sigurnosti, smirenja i bliskosti. Hrana nam od najranijih dana ne donosi samo energiju, već i regulaciju emocija. Zato nije svako jedenje iz emocija prejedanje. Povremeno jedemo jer smo umorni, osjećamo tugu ili stres – i to je normalan dio ljudskog iskustva. Razlika nije samo u tome jedemo li iz emocija, nego koliko često, koliko intenzivno i s kakvim posljedicama.
Problem ne nastaje u samoj vrećici čipsa, već u očekivanju da će hrana “riješiti” ono što nas muči. Kada jedenje postane glavni ili jedini način nošenja s intenzivnim ili potisnutim emocijama, tada govorimo o emocionalnom prejedanju. Kada nakon godina restrikcija i dijeta, večer završavamo, kako je jedna moja klijentica rekla “kružnim slatko-slanim treningom na kauču” i osjećamo se loše.
Emocionalno prejedanje ne prepoznajemo samo po količini hrane, nego po onome što se događa prije i nakon jedenja. Ako jedemo bez osjećaja tjelesne gladi, uz unutarnju napetost, a nakon jela ne dolazi olakšanje nego sram, krivnja i samokritika, vrijedi zastati i zapitati se: Što mi je u ovom trenutku zapravo trebalo?
To pitanje nije lako jer nas sram često preplavi i tjera da ponovno “pobjegnemo” – najčešće opet u hranu. No kada se uspijemo postaviti iz mjesta znatiželje, a ne kritičara, otvaramo prostor za promjenu.
Često susrećem uspješne poslovne žene koje tijekom dana brinu o svima i svemu, drže stvari pod kontrolom i zanemaruju vlastite potrebe. Navečer, kada se sve utiša, javlja se snažna potreba za hranom – ne iz gladi, nego iz iscrpljenosti. Hrana tada postaje način da se barem nakratko umire, osjete ugodu i nagradu.
To nije slabost. Emocionalno prejedanje je naučeni način samoregulacije u trenucima kada drugi alati nisu dostupni. Rizik je dodatno veći ako tijekom dana preskačemo obroke ili jedemo neredovito, pa navečer pokušavamo nahraniti i tijelo i emocije odjednom.
Promjena odnosa prema hrani ne započinje restrikcijama ni disciplinom, već razumijevanjem vlastitog unutarnjeg svijeta. Uči se slušati tijelo, razlikovati glad od emocionalne potrebe i postupno razvijati nježnije načine brige o sebi – uz jasna, ali fleksibilna načela hranjenja.
224: Kako komentirate uvriježeno mišljenje da je komentiranje tjelesne težine društveno prihvatljivije kada je riječ o mršavim osobama, dok se slični komentari o osobama s viškom kilograma češće smatraju uvredljivima?
U društvu kao da postoji nepisano pravilo da se mršavost smije slobodno komentirati jer se povezuje sa zdravljem i uspjehom, dok se tijela s viškom kilograma doživljavaju kao „osjetljiva tema“ o kojoj se govori potiho. U oba slučaja tijelo postaje tema bez pristanka osobe.
Komentari izgovoreni uz opravdanje „pa samo ti želim dobro“ mogu ostaviti trag, iako to ne vidimo odmah. Tijelo je često odraz nečijih borbi i unutarnjih procesa koje ne poznajemo. Kada netko kaže da mu takvi komentari nisu ugodni, a okolina se na to uvrijedi, to nam pokazuje koliko smo još uvijek nespremni čuti i poštivati tuđe granice.
Ako želimo nekome reći nešto lijepo, ne moramo govoriti o tijelu. Možemo reći: „Lijepo ti stoji plava boja“, „Sviđa mi se tvoja frizura“, „Nedostajalo mi je vidjeti tvoj osmijeh“ ili jednostavno: „Drago mi je da te vidim“. To su komentari koji ne procjenjuju, ne zadiru u intimu i ne ostavljaju skriveni teret.
U konačnici, pitanje nije čije se tijelo smije komentirati, nego zašto uopće mislimo da imamo pravo komentirati tuđe tijelo – umjesto da vidimo osobu ispred sebe.
224: Problem s „jedenjem emocija“ nemaju samo žene, no znaju li muškarci za vas, vaše knjige i edukacije i imaju li problem s priznavanjem - problema? Vjerujem i kako su žene puno otvorenije po tom pitanju, no možda nas iznenadite!
Emocionalno jedenje nije isključivo ženski problem, ali se kod muškaraca rjeđe prepoznaje i još rjeđe priznaje. Razlog je velikim dijelom kulturološki. Muškarcima je društveno „dopušteno“ jesti više, imati veće porcije i koristiti hranu kao nagradu ili način opuštanja, pa se takvi obrasci rjeđe problematiziraju.
Istraživanja pokazuju da muškarci čine oko 30–40 % osoba s binge-eating poremećajem, ali su i dalje znatno podzastupljeni u edukacijama i terapijama. To ne znači da problem nemaju, nego da ga teže prepoznaju kao emocionalni i rjeđe o njemu govore.
Ipak, u posljednjim godinama sve češće susrećem i muškarce koji žele izaći iz začaranog kruga dijeta, prestati s restrikcijama i naučiti jesti svjesnije i intuitivnije. To govori da se odnos prema hrani polako mijenja i da se prostor za razgovor o emocijama i potrebama – bez srama – ipak širi.
Razlika, dakle, nije u postojanju problema, nego u tome kome je društveno dopušteno da o njemu govori.
224: Smatrate li da završava era „savršenih” žena na društvenim mrežama koje su često međusobno slične i idealizirane? Postoji li, po Vašem mišljenju, sve veća potreba za realnijim sadržajem, iskrenijim pričama i otvorenijim razgovorima o tabu temama te za autentičnijim odnosom prema sebi i drugima? Čini se da se ljudi sve više umaraju od idealiziranih prikaza jer u njima često ne pronalaze vlastitu stvarnost.
Era „savršene žene“ na mrežama još uvijek nije gotova. Velike brojke pokazuju da ljudi rado prate profile koji prikazuju „instagramičan“ život: doručke u krevetu, putovanja, redovne treninge i savršeno servirane tanjure. Te slike su vizualno privlačne i lako ih upijemo scrollanjem, pa i dalje imaju svoju publiku.
Ipak, primjećuje se pomak. Ljudi sve više žude za stvarnošću – za glasovima koji nisu uglađeni, za tijelima koja dišu, za pričama u kojima ima nesigurnosti i topline. Malo mog testa: koliko često sami sebi dopuštamo da budemo baš takvi – s nesigurnošću, ali i toplinom?
Tražimo povezanost – sa sobom, sa svojim tijelom i s drugima. Nekad kroz odjeću, nekad kroz prehranu, nekad kroz „ispravne“ navike. I to je ljudski. Možda je pravi pomak upravo u tome da ponovno učimo biti autentični i vrijedni upravo takvi kakvi jesmo, bez potrebe za savršenstvom. Samim postojanjem nosimo svoju jedinstvenu i autentičnu vrijednost.
Za sve zainteresirane: Uskoro kreće ciklus Anđelinih radionica u suradnji s kolegicom i logoterapeutkinjom Nedom Vuković, namijenjen ženama koje žele nježnije i dublje upoznati sebe kroz odnos prema hrani.
https://www.instagram.com/lifestyle_psychology_/
„Osmislile smo to kao siguran prostor za one koje su umorne od stalnog popravljanja sebe, a spremne su početi nježnije slušati sebe. Za one kojima je dosta 'raditi na sebi', a žele početi raditi 'SA SOBOM' I 'ZA SEBE'. Za one koje ne traže još jednu metodu, nego kontakt poticaj za dugoročnu promjenu. Rekla bih i za sve žene koje žele 'skidati slojeve' - ne da bi postale 'bolje', nego da bi postale više svoje“, zaključuje Anđela.